1993. godina je. U SRJ u toku su građanski ratovi, inflacija, sankcije, nestašica hrane i osnovnih sredstava za život. Veliki broj mladih otišao je u inostranstvo u potragu za boljim životom. Deo njih je pobegao i od mobilizacije. Oni koji su ostali bore se da prežive u novonastalim okolnostima. Penzije su toliko male da su penzioneri prinuđeni da rade dodatne honorarne poslove.
–
–
Radnja filma prati stariji bračni par penzionera, Stefana i Anu, dvoje uglednih građana koji život provode u blagostanju sve do trenutka kada se i njihov život menja pod uticajem promena u državi i društvu. Na početku filma mirno šetaju gradom i posmatraju promene na ulici, proteste, redove za hranu koji su sve veći… držeći se na distanci od svega toga. Stefan je bivši računovođa koji, nakon odlaska u prevremenu penziju, honorarno po potrebi i dalje radi pri ministarstvu finansija. Ana je nastavnica u penziji koja takođe i dalje povremeno predaje jezike u školi, honorarno kao zamena na nekim časovima. Deca su im otišla u inostranstvo i sve ređe se javljaju. Dok šetaju centrom Anin suprug Stefan prelistava novine i baca ih u kantu. Sutra će kupiti nove kao i obično.
–
–
Kako dani odmiču situacija u zemlji je sve gora. Po povratku iz nabavke Ana se svakodnevno vraća sve više potrešena onim što je videla na ulici. Suprugu prepričava najnovije događaje, a on se i dalje trudi da se drži na distanci od svega toga. Ne želi ni da je sasluša, ni da prihvati realnost. Uzima u ruke svoj muzički instrument i počinje da svira.
–
–
Dok čeka u redovima da kupi ulje i mleko, Ana svakodnevno prisustvuje raznim scenama i uvredama koje ljudi upućuju jedni drugima od besa i nemoći. Sve uvrede koje čuje zapisuje u svesku kojoj daje naslov „Dnevnik uvreda“. Osvrćući se oko sebe posmatra kako njeni sugrađani na razne dosetljive načine pokušavaju da uzmu veće količine proizvoda iako znaju da su količine ograničene i da i drugima trebaju ti isti proizvodi.
–
–
Jedno jutro ženu koja je stajala u redu iza nje u prodavnici uhvatili su da krade. Pred svima su tražili da isprazni torbu, a onda su joj rekli da su primetili kako svako jutro krade po nekoliko zrna kafe. Kao da je učinila neki veliki zločin, ljudi koji rade u prodavnici, zajedno sa ljudima koji su stajali u redu na kasi, krenuli su da je vređaju zbog toga. Uvrede koje su uputili toj ženi iz prodavnice Ana je takođe zapisala u svoj Dnevnik uvreda.
–
–
Jednom prilikom dok je čekala da kupi meso u mesnici, dok je stigla na red, mesa više nije bilo. Sve što je bilo u ponudi toga dana je rasprodato. Kada su ljudi koji nisu stigli na red da kupe meso upitali prodavca šta sad da rade, prodavac je upalio muziku i poveo kolo, jer im više ništa drugo u tom trenutku nije preostalo. Tog neobičnog popodneva pod utiskom se vraća u stan prepričavajući suprugu kako je tog dana čak i kolo zaigrala u mesari. Suprug joj se nakon njene priče obraća ljutito ponavljajući joj da ne želi da sluša o nestašicama i dešavanjima sa ulice i iz prodavnice. Tokom tog razgovora je prvi put uvredi a ona potišteno, bez reči, uzima svoj dnevnik i tu uvredu zapisuje zajedno sa ostalim uvredama koje je čula na ulici.
–
–
U Domu penzionera je organizovana manja proslava kako bi se ljudi malo opustili i družili uz muziku i čaj i na trenutak bar prestali da brinu zbog situacije u državi. Dok se Ana zajedno sa ostalima raduje sitnicama što su im to veče obezbedili grejanje, muziku i tople čajeve, Stefan sve to mrzovoljno posmatra nervirajući se što je Ana izašla u starom kaputu i pita je šta oni uopšte rade tu kada imaju odlično grejanje i u svom stanu. Ana, kao i svaki dan otkako je počela kriza, pokušava da ga razveseli i učini onakvim kakav je nekada bio. Kaže mu da se opusti i da uživa u prijatnoj večeri a da novi kaput čuva u ormaru jer ko zna koliko će ovakvo stanje u državi da potraje.
–
–
Nedugo nakon te večeri prijatelji ga obaveštavaju da nemaju više vremena za njihova tradicionalna okupljanja na kojima su se družili uz kafu i kolače i svirali skupa na svojim muzičkim instrumentima. Objašnjavaju mu da su im penzije male i da moraju da rade dodatne poslove kako bi sebi obezbedili osnovna sredstva za život. Jedan od njih zapošljava se u kockarnici iako se to kosi sa svim njegovim dotadašnjim principima. Drugog izbora nije imao.
–
–
U međuvremenu i Ana i Stefan ostaju bez svojih honorarnih poslova krijući jedno od drugog da ih više ne puštaju ni u zgradu preduzeća gde su radili. Stefan i dalje odbija da prihvati realnost i da se pomiri sa situacijom. Par puta pokušava i da kontaktira ljude iz uprave kako bi se vratio na posao. Niko od njih mu se više ne javlja. Ana ne želi da očajava nego odlučuje da preuzme stvar u svoje ruke. Počinje da plete i prodaje šalove, rukavice i pletene dinosauruse na pijaci, deleći tezgu sa svojim nekadašnjim učenikom. Na taj način uspeva da zaradi pristojnu sumu novca. Njenom suprugu se to ne dopada jer smatra da se ona na taj način ponižava. Tokom rasprave koja sledi opet joj upućuje niz uvreda koje ona zapisuje u dnevnik.
–
–
Stefan se ljuti na prijatelje, ženu, decu koja su pobegla u inostranstvo dok ceo svet napada njihovu zemlju. Ljuti se i na konobara iz lokala u koji je redovno sa kolegama svraćao tokom svog radnog veka, govoreći mu je da je mlad i nezahvalan, pošto za inflaciju i sankcije krivi svoju državu. Od konobara saznaje i da njegove bivše kolege sve ređe dolaze u lokal. Niko više nema novca. Kafić je veći deo vremena potpuno prazan.
–
–
Sa žaljenjem i nevericom posmatra svoje prijatelje kako se menjaju tokom tog perioda sankcija i inflacije. Nekada ugledni građani, među kojima je i jedan cenjeni sudija u penziji, sada se švercuju po gradskim autobusima, kradu jabuke i učestvuju na raznim takmičenjima ne bi li osvojili paket hrane.
–
–
Dodatno se naljuti na svoju suprugu kada sazna da ona više ne kupuje svako jutro novine kao i obično, već mu nabavlja jučerašnje novine od komšije. Na šta mu ona blago uznemireno objašnjava da je njihov komšija, od kojeg nabavlja jučerašnje novine, švercer i da zbog toga može sebi da priušti da kupuje novine svaki dan.
–
–
Stefan i Ana u međuvremenu počinju da se druže sa novim prijateljima, komšijama iz zgrade, mladim uspešnim arhitektom koji radi u inostranstvu i sa njegovom suprugom. Novonastalom elitom koja se trudi biti uviđajna prema starijim sugrađanima i komšijama.
–
–
Prilikom jednog izlaska iz zgrade Stefan sreće drugog mladog komšiju koji je došao na ideju da svoje finansije poveća tako što je kupio koku nosilju koju planira držati u zgradi, iako ne zna skoro ništa o živinarstvu. Nakon što mu mladić ispriča svoj plan i pun nade ga upita koliko jaja može da snese jedna kokoška dnevno, Stefan se na trenutak uozbilji i pomalo ljutito mu odgovara „jedno“. Stefan nakon toga izlazi iz zgrade i odlazi svojim putem a mladić ostaje vidno iznenađen i razočaran jer shvata da mu jedno jaje dnevno neće puno povećati njegov kućni budžet.
–
–
Dok u vazduhu visi pretnja bombardovanjem a na ulicama vlada haos, nestašice, sankcije, inflacija… i njihov odnos se menja. Svađe i uvrede postaju svakodnevnica. Čak i sitne male pakosti koje jedno drugom priređuje nekada lep i skladan par. Ana svom suprugu prebacuje i da ih deca više ne zovu tako često zbog njega.Smatra da je to zato što je bio bezobrazan prema njima preko telefona. I govorio im da su nezahvalni i da su pobegli iz zemlje dok ceo svet napada njihovu zemlju. Na šta joj on odgovara da to nije razlog što ih ne zovu, jer to nikad nije rekao pred njima. To govori samo njoj.
–
–
Nakon tih svađa uvek bi usledilo i pomirenje, sve do trenutka kada je jedno veče Stefan tokom jedne od njihovih svađa izgubio kontrolu i ošamario svoju suprugu Anu, koja u tom trenutku počinje da doziva svoju decu i da se pita gde su sada da je brane od njega. Od tog trenutka njihov odnos zahlađuje. Ana odbija njegovu pomoć čak i kad je danima ležala u krevetu zbog gripa. Topli čaj koji joj je jedno jutro skuvao i doneo u sobu, bacila je zajedno sa šoljom na pod.
–
–
Jedne večeri pozvonio im je telefon u stanu. Sin ih je nazvao nakon dužeg vremena da proveri kako su ali je ubrzo, uz izgovor da žuri na posao, prekinuo vezu nakon par kritika koje mu je otac uputio.
–
–
Film „Dnevnik uvreda 1993“ ima tužan kraj. Stefan se jedno jutro budi i primećuje da Ana nije spavala kod kuće. Poslednji put je video dan ranije kada je otišla na pijacu da prodaje pletene kape i šalove. Toga dana napolju je bilo ledeno hladno. Nakon što u novinama pročita da je jedna nepoznata starija žena pronađena smrznuta na pijaci, Stefan sa strahom odjuri u policiju da proveri ko je u pitanju. Nažalost, saznaje da je u pitanju njegova supruga i počinje da plače preuzimajući njene stvari i čitajući njen dnevnik sa uvredama koje joj je uputio tokom njihovih svađa. Taksista, koji ga je dovezao do stanice policije, odlučuje da ga sačeka i ćutke ga vozi do stana odbijajući da mu naplati vožnju.
–
–
U situacijama društvenih kriza teško je ostati pribran, ali kvalitetni porodični i prijateljski odnosi su ono što nam pomaže da se izborimo sa stresom oko nas. Zbog toga ih treba čuvati i raditi na tim odnosima. Film „Dnevnik uvreda“ snimljen je 1994. godine. Scenario je napisao Gordan Mihić a režirao ga je Zdravko Šotra.
–
–
Bojana Smiljanić